[KEY NOT FOUND : wai.to_content]
 
 
 

Za nagradu LUX 2013. natječu se Barnard, Golino i Van Groeningen

18-10-2013

Na slici: Clio Barnard, Valeria Golino i Felix Van Groeningen na venecijanskoj Mostri

Ove se godine za filmsku nagradu LUX natječu tri sjajna europska filma - „Miele“ redateljice Valerie Golino (Italija), „Alabama Monroe“ redatelja Felixa Van Groeningena (Belgija) i
„The Selfish Giant“ redateljice Clio Bernard (Ujedinjeno kraljevstvo).

Donosimo vam osvrte na svaki od filmova iz pera mlade Mihaele koja je u projektu Europskog parlamenta "28 Times Cinema" za mlade filmoznance predstavljala Hrvatsku.

„MIELE“ (Honey)

Po drugi puta talijanski film je u konkurenciji za prestižnu Lux filmsku nagradu. Preciznije, redateljica Valeria Golino predstavlja publici svoj film „Miele“ kroz vrlo osjetljivu tematiku koja narušava sve izazovne teme cijele Europe: kako pripremiti druge na bol prilikom fatalnih životnih odluka.
Riječ je o djevojci Irene [Jasmine Trinca] koja odluči posvetiti svoj život asistirajući krajnje bolesnim pacijentima koji žele ubrzati svoj nepodnošljivi kraj ili ljudima čije patnje toliko zasjenjuju njihove živote da nemaju ponosa nastavljati dalje kao normalna ljudska bića.
Jednog dana, zdrav 70-godišnjak zatraži Ireninu pomoć samo iz razloga što smatra da je živio dovoljno dugo. Njihov susret stavlja Irenina uvjerenja na test koliko i u nezgodnu situaciju, pri kojem njihov odnos emocionalno jača.

„Film govori o smrti čiji način mora biti iznesen i razjašnjen“ kaže Golino. „Upravo iz tog razloga nisam htjela naglašavati ideologiju u prvom planu. Trenutak u kojem netko donosi presudnu odluku o životu smatram najdrastičnijom i najbolnijom od svih. U nekim zemljama, poradi takovih odluka ljudi bivaju odbačeni ili se jednostavno srame samih sebe, samo zato što se radi o protuzakonitim radnjama.“
Unatoč redateljičinoj strasti prema temi i želji da naglasi njenu prisutnost, svojim filmom Golino također naglašava pretjerana i stroga procjenjivanja koja sa sobom ne iznose nikakve argumente i opravdanja. Iako film možda pršti neugodom i tjeskobom, to svakako nije njegov primarni smisao. „Nisam htjela postići nikakav efekt kojim bi publika bila prevarena ili dirnuta. To bi bilo apsurdno. Tokom cijele produkcije, konstantno sam se pitala do koje granice zapravo mogu ići. Poradi toga, nisam iskorištavala glazbene zgoditke. Htjela sam napraviti film bez moralnih presuda.“

Iako je „Honey“ film koji će publiku staviti u moralne dvojbe, također je dirljiva i intenzivna priča o likovima i emocijama. Izvana se čini kao težak i tjeskoban, no, ujedno on razotkriva nježnost u korijenu priče, osobito u odnosu koji se razvija između Irene i starijeg muškarca koji prijevarom od nje dobiva sredstvo ne bi li si presudio iako je u potpunosti zdrav. Kroz njega, ona sakuplja snagu i hrabrost te napokon progovara o dvostrukom životu kojeg vodi i u kojem se susreće sa tragedijama kao dnevnim ritualima za koje je prisiljena šutjeti.          

„THE BROKEN CIRCLE BREAKDOWN“ (Alabama Monroe)  

Nagrada publike Berlinkog Filmskog Festivala (Berlinale) pripala je upravo belgijskoj drami, „The Broken Circle Breakdown“ redatelja Felixa Van Groeningena, koja je spoj ljubavne priče, političkih diskusija, bluegrass glazbe, no ujedno i portret tragedije u obitelji.  
Radi se o intenzivnoj priči između Elise [Veerle Baetens] i Didiera [Johan Heldenbergh] koji započinju zajednički život, vode bluegrass band i dobiju prelijepu malu kćerku Maybelle. No, njihov idealni i miran život ubrzo ugrozi ozbiljna prijetnja kada doznaju da im kćerkica boluje od raka. Tragedija slijedi kada njihova Maybelle umre, pri čemu Didier doživljava  emocionalni slom dok Elise uzaludno traži utjehu.

„70% parova koji zajednički proživljavaju tragediju će se razići. Razlog tome je što ljudi dijele zajedničku sreću i veselje dok je sa žaljenjem i tugom obratna situacija,“ izjavio je redatelj. Van Groeningenov film nastao je temeljem kazališne predstave Johana Heldenbergha [Didier], na čiju je inspiraciju utjecala bluegrass glazba i ljutnja saznavši da je George W. Bush ukinuo financiranja namijenjena medicinskim svrhama. Kroz film se vidi ironija Didiera, koji je ateist, i glazbe koja je pak veoma religiozna.

Film, osim glazbene podloge koja je ujedno izvor energije i nade za sve, krase još karakteristike kao što su nelinearna struktura priče, efekti pri samom kraju, te činjenica da redatelj izbjegava emocionalnu manipulaciju iako se radi o jako teškoj temi. Svakako valja naglasiti poruku, odnosno ulaganje i investiranje u znanstvena istraživanja bez uplitanja religije i politike u isto područje.    

„THE SELFISH GIANT“


Film „The Selfish Giant“ inspiriran je pričom Oscara Wildea, kojim je redateljica Clio Barnard još jednom dokazala svoju talentiranost, i to u trenutku kada je od Europe Cinemas dobio status najboljeg europskog filma.
Snažna i uznemirujuća drama o trinaestogodišnjaku Arboru [Conner Chapman] i njegovom najboljem prijatelju Swiftyu [Shaun Thomas] koji se, nakon što bivaju izbačeni iz škole, upuštaju u opasan svijet sakupljanja metalnih otpadaka za lokalnog sakupljača Kittena. Pri tome upotrebljavaju kola i konj. Swifty ima čarobnu konekciju sa konjima dok je Arbor dobar u pregovaranju i biznisu, te zajedno čine dobar tim.
Nevolje dolaze kada Arbour nastoji imitirati i impresionirati Kittena koji pak ima preferencije prema Swiftyu. Povrijeđeni Arbor izražava svoj gnjev i eksplozivne nastupe pri čemu nastaju tenzije i tragičan događaj koji ih u potpunosti transformira.

Unatoč Wildevoj bajkovitoj konekciji, Barnardova verzija izražava zastrašujuću i snažnu dramu koja se itekako ističe od klasika na koje smo navikli. „Htjela sam napraviti prihvatljivu i jednostavnu priču, što je zapravo bilo jako teško ostvariti iz razloga što kad jednom kreneš sa razradom ona postaje kompleksija,“ izjavila je Clio.  

Delikatan, moćan, emocionalan u kombinaciji sa briljantnom glumom, izvanrednom montažom i prizorima. Redateljica naglašava da „Glumačku postavu čine dječaci koji nikad prije nisu glumili te oboje imaju snažne osobine. Shaun [Swifty] je veoma otvoren i pristupačan tako da sam bez problema sa njime mogla razgovarati o osjećajima njegova lika. S druge strane, Conner [Arbor] je iznimno šutljiv dječak. Osjeća se ugroženo kada napravi direktan kontakt sa drugim osobama, stoga sam mu dala natuknice za koje nikad nisam bila sigurna uvažava li ih u potpunosti sve dok nisam gledala njegovu izvedbu i opovrgnula sumnju.“
Film je intenzivan i efektivan portret realnosti siromašne britanske klase, no ujedno i protest na britanski edukacijski sistem. Iako priča naglašava težinu stvarnog života, srce filma leži u dirljivom prijateljstvu između dva dječaka. Unatoč njihovom amaterstvu i dobi, prijateljstvo dolazi do izražaja zahvaljujući dječacima koji daju genijalnost filmu, te čiji emocionalni izražaji ostavljaju duboki trag.